Na travanjskom summitu NATO-a u Bruxellesu 2026. generalni tajnik saveza objavio je da je ukupan broj raspoređenih snaga na tzv. "istočnom boku" — pojasu zemalja od Estonije na sjeveru do Rumunjske na jugu — dostigao 100.000 vojnika u stalnoj rotacijskoj prisutnosti. Ova cifra, rekordna u posthladnoratovskoj povijesti Saveza, odražava temeljitu geostratešku promjenu koja je počela ruskom invazijom na Ukrajinu 2022.

Anatomija rasporeda: što se zapravo nalazi na terenu

Pojam "istočni bok" pokriva geografski heterogen prostor koji uključuje tri baltičke države (Estonija, Latvija, Litva), Poljsku, Slovačku, Mađarsku, Rumunjsku i Bugarsku — svih osam zemalja punih NATO članica sa zajedničkom granicom ili blizinom ruske sfere utjecaja. Svaka od njih ima različit profil prijetnje, različitu vojnu infrastrukturu i različite predodžbe o optimalnom obliku savezničke prisutnosti.

U baltičkim državama, gdje dubina strateške obrane iznosi svega 50–200 kilometara, NATO je krajem 2024. prešao s modela Enhanced Forward Presence (EFP) — koji je podrazumijevao borbene grupe od 1.000–1.500 vojnika — na model Brigade Forward Presence, s punim brigadama od 3.000–5.000 vojnika po zemlji. Estonija sada ugošćuje britansku brigadu, Latvija njemačku, Litva belgijsko-nizozemsku, a Poljska američki V Corps sa svim pratećim elementima.

U južnom dijelu boka, u Rumunjskoj i Bugarskoj, profil je drugačiji. Ovdje NATO raspoređuje mješovite multinacionalne kapacitete s naglaskom na protuzračnu obranu, protubrodske raketne sustave i logistička čvorišta koja mogu podupirati brzi transfer snaga prema sjeveru ili jugoistoku.

„Sto tisuća vojnika u rotaciji ne čini istu stratešku kalkulaciju kao pedeset tisuća u permanentnoj baziranoj prisutnosti. Rusija zna razliku — ali poruka odvraćanja i dalje prolazi."

— Marko Vuković, analitičar sigurnosne politike, Jardor

Financijska dimenzija: tko plaća i koliko

Jačanje istočnog boka nije besplatno. Procjene RAND Corporation i IISS-a iz 2025. sugeriraju da ukupni godišnji troškovi rasporeda — uključujući logistiku, infrastrukturu, uvježbavanje i rotacijske transfere — iznose između 12 i 18 milijardi eura godišnje, dijeljenih između SAD-a, UK-a, Njemačke i manjih saveznica.

Pritisak za povećanje rashoda za obranu na 2% BDP-a (ili čak 3%, što zahtijeva američka administracija od 2025.) dijeli saveznike. Njemačka je u 2025. dostigla taj cilj prvi put od Hladnog rata, ali države poput Italije i Španjolske i dalje ostaju ispod praga. Ovo unutarsavezničko naprezanje komplicira koherentnu stratešku sliku.

Hrvatska je 2026. po prvi put pridonijela rotacijskom bataljunu u Latviji, u sklopu ispunjavanja obveza unutar saveza. Taj potez ima više simboličko nego operativno značenje, ali signalizira novu fazu u integraciji manjih saveznica u kolektivne obrambene aranžmane.

Strateška debata: dovoljna odvraćanja ili poticaj eskalaciji?

Unutar samog NATO-a postoje dvije dominantne struje mišljenja. Tzv. "atlantisti" ili "hawks" — uglavnom baltičke i skandinavske analitičke zajednice — tvrde da je svaki popustljivi signal prema Rusiji kontraproduktivan i da odvraćanje funkcionira jedino ako je uvjerljivo, vidljivo i sposobno za bojišno djelovanje od prvog dana sukoba.

Nasuprot njima, dio analitičara iz zapadnoeuropskih centara za politike upozorava da masivna vojna prisutnost u neposrednoj blizini ruskih granica, bez otvorenih diplomatskih kanala, povećava rizik od slučajne eskalacije ili krivog proračuna. Oni pozivaju na istovremenu vojnu gradnju i reaktivaciju stabilizacijskih mehanizama poput Vijeća NATO-Rusija, koje je de facto suspendovano od 2022.

Ukrajna kao varijabla: kako ishod rata mijenja savezničku poziciju

Raspoređivanje NATO snaga ne može se razumjeti odvojeno od rata u Ukrajini. Ishod tog sukoba — bilo kakav oblik nagodbe, zamrzavanja ili vojnog rješenja — izravno utječe na stratešku geometriju boka. Ako Ukrajna zadrži većinu svog teritorija i kroči prema eventual EU integraciji (bez formalne NATO pune i brze integracije), to bi značajno izmijenilo percipirani stratešku dubinu s kojom bok raspolaže.

Scenarij u kojemu Rusija konsolidira teritorijalne dobitke i prijeđe u fazu strateškog odmora — istovremeno obnavljajući konvencionalnu vojnu snagu — predstavlja dugoročno zahtjevniji izazov za savez. U tom scenariju, trenutni raspored na boku bio bi tek prva iteracija dugoročnog strateškog nadmetanja.

Nuklearna dimenzija: o čemu se ne govori otvoreno

Ono o čemu se u javnom diskursu rijetko govori eksplicitno jest nuklearna komponenta strategije. Rusija je u 2022–2023. koristila nuklearnu retoričku eskalaciju kao alat pritiska, a NATO je odgovorio pojačavanjem konzultacija unutar Grupe za nuklearno planiranje (NPG). Raspoređivanje B61-12 gravitacijskih nuklearnih bombi u Europu, koje se odvija u okviru sporazuma o dijeljenju nuklearnog oružja s pet europskih saveznica, nije predmet javne potvrde — ali ni demantija.

Ova tajna dimenzija sigurnosne arhitekture podsjeća da je vidljivo raspoređivanje konvencionalnih snaga samo dio složenijeg odvraćačkog kalkulusa koji počiva na nuklearnoj eskalacijskoj ljestvici. Razumijevanje "punog" modela odvraćanja zahtijeva uzimanje u obzir te implicitne komponente.

Ocjena: između neophodno i dovoljno

Jačanje NATO prisutnosti na istočnom boku nije politički teatar — ima realan operativni sadržaj koji mijenja stratešku geometriju. Istovremeno, nije ni dovoljno da garantira odvraćanje bez vjerodostojnog nuklearnog rezervoira i uvjerljivog konvencionalnog odgovora u prvim satima potencijalnog sukoba. Rasprava između "koliko je dovoljno" i "što je proporcionalno bez eskalacije" ostaje najvažnija strategijska rasprava unutar NATO-a u ovom desetljeću.