Rujan 2020. Bijela kuća. Tri lidera potpisuju dokument koji je samo nekoliko tjedana ranije izgledao nezamislivo — BAE normalizira odnose s Izraelom, slijede Saudijska Arabija, Sudan i Maroko. Abrahamski sporazumi bili su geopolitički earthquake. Pet godina poslije, postavlja se pitanje: je li to bio tektonski pomak ili sofisticirani diplomatski PR?
Što su Abrahamski sporazumi postigli
Na papiru, lista dostignuća je impresivna. Uspostavljeni su diplomatski odnosi, otvorena izravna zrakoplovna linija između Tel Aviva i Abu Dhabija i Dubaija, pokrenuti sporazumi o slobodnoj trgovini, turistički tokovi i tehničko-sigurnosna suradnja. Za UAE i Bahrain, normalizacija je otvorila pristup izraelskim tehnološkim kompanijama — posebno u cybersecurity segmentu — što je bio jedan od primarnih ekonomskih motiva.
Dublja normalizacija s Saudijskom Arabijom, naznačena 2023., ostala je nedovršena nakon napada Hamasa 7. listopada 2023. i izraelske operacije u Gazi, ali je sam pregovarački okvir opstao i nastavlja se na razinama koje nisu vidljive u javnom prostoru.
Granice normalizacije: što nije riješeno
Kritičari Abrahamskih sporazuma s pravom ukazuju na strukturnu prazninu: normalizacija je provedena bez rješavanja palestinskog pitanja, što je decenijama bio prihvaćeni preduvjet normalizacije u arapskom svijetu. Ova transakcija — sigurnosna i ekonomska integracija u zamjenu za de facto prihvaćanje statusa quo — ima svoju cijenu u dugoročnoj legitimnosti sporazuma.
Ulična javnost u UAE i Bahreinu, prema anketama uglednih regionalnih istraživačkih centara, ostaje ambivalentna prema normalizaciji. Vlade su provele diplomatsku tranziciju odozgo, ali narativna tranzicija u javnom diskursu nije pratila politički tempo. Ovo je strukturni rizik za dugoročnu stabilnost sporazuma.
„Normalizacija bez rješenja temeljnih napetosti je diplomatska optika — korisna za dioničare kratkog horizonta, ali nestabilna kao dugoročna arhitektura regionalne sigurnosti."
— Ivana Bošković, Jardor
Iranska varijabla: katalizator ili prepreka
Jedan od ključnih pokretača normalizacije je zajednički percipirana iranska prijetnja. Izrael i arapske monarhije Zaljeva dijele stratešku zabrinutost oko iranskih nuklearnih ambicija i regionalne projekcije moći kroz proxi aktere — Hezbollah, Huthije u Jemenu, šiitske milicije u Iraku. Ovo zajedništvo interesa ostaje najsnažniji lijepak normalizacijske arhitekture.
Paradoks je da svaki korak prema iransko-američkom detantu — koji je 2024. i 2025. doživio oprežne pomake — istovremeno smanjuje urgentnost normalizacijske logike za arapske partnere. Ako je Iran manje prijetnja, zajednička sigurnosna platforma s Izraelom gubi dio svog strateškog opravdanja.
Ekonomska dimenzija: Negev forum i I2U2 inicijativa
Pokretanje I2U2 inicijative (Izrael, Indija, UAE, SAD) 2022. i Negev foruma za regionalne ministere signalizirali su ambiciju transformacije sigurnosne normalizacije u širu ekonomsku integraciju. Zajednički projekti u hrani, vodi, energetici i prometu imaju potencijal stvaranja ekonomskih interesa koji nadilaze sigurnosni kalkulus.
Napredak je bio neravnomjeran. Neke inicijative — napose u agritech suradnji i vodnom menadžmentu — pokazale su konkretne rezultate. Ambiciozniji infrastrukturni projekti, kao što je plan za I2U2 energetski koridor, ostali su uglavnom na razini deklarativnih namjera.
Scenariji za nadolazeće godine
Najvjerojatniji scenarij je "zamrznuta normalizacija" — sporazumi postoje, odnosi se održavaju, ali dublja integracija čeka razrješenje palestinskog pitanja i unutarnje izraelske konstelacije vlasti. Optimistični scenarij predviđa obnovu saudijsko-izraelskog pregovaračkog okvira s konkretnim koracima prema palestinskoj državnosti kao podmiriuću cijenu normalizacije. Pesimistični scenarij — eskalacija regionalnog konflikta, iranski nuklearni proboj ili unutarnja destabilizacija jedne od normalizacijskih strana — potencijalno bi srušio cijelu arhitekturu.
Abrahamski sporazumi su povijesni — to nije upitno. Pitanje je jesu li temelj za novu regionalnu arhitekturu ili kulisa sofisticirane realpolitike čiji rok trajanja ovisi o kontroliranoj nestabilnosti koju bi novi sukob lako ugrozio.