Brasília, New Delhi, Jakarta, Johannesburg — gradovi koji su do nedavno figurirali uglavnom na marginama međunarodnih analitičkih centra danas su središta redefiniranja globalnih saveza. Globalni Jug nije više puki objekt geopolitičkih kalkulacija Washingtona ili Pekinga — sve vidljivije postaje kolektivni subjekt s ambicijama i kapacitetom da oblikuje institucionalni okvir novog svjetskog poretka.
Termin „globalni Jug" nije geografska kategorija — uključuje Kinu, Rusiju i neke europske ekonomije u određenim kontekstima — nego politička i normativna oznaka za države koje dijele iskustvo kolonijalnog ili polu-kolonijalnog naslijeđa, koje su marginalizirane u Bretton Woods institucijama i koje sve agresivnije traže reformu globalnog upravljanja. Ovaj tekst analizira ključne mehanizme kroz koje se ta koordinacija odvija i procjenjuje njezine dugoročne implikacije za europski i širi zapadni strateški položaj.
BRICS+ kao platformska arhitektura, ne ideološka os
Proširenje BRICS-a na tzv. BRICS+ format — koji od 2024. uključuje Iran, Egipat, Etiopiju, UAE i Argentinu uz originalne članice — nije kreacija novog ideološkog bloka. Analiza glasačkih uzoraka u UN-u, bilateralnih sporazuma i energetskih tokova pokazuje heterogenu koaliciju čiji je zajednički nazivnik otpor prema onome što se doživljava kao strukturna dominacija dolara i zapadnih normi u globalnom financijskom sustavu, a ne koherentna alternativna ideologija.
Ovo je analitički važna distinkcija: Indija ostaje demokratska država s jakim savezima prema Washingtonu (Quad), Ali je istovremeno entuzijastičan sudionik BRICS+ struktura. Ova višedimenzionalna strategija „multi-alignmenta" nije anomalija — ona je postala norma za veće zemlje globalnog Juga.
Globalni Jug ne bira između Istoka i Zapada — bira vlastito strateško interesno polje. Zapadna analitička škola koja tu logiku čita kao zbunjenost ili nestabilnost duboko pogrešno razumije strukturne interese tih aktera.
— Prof. Ricardo Soares de Oliveira, Oxford University, citat iz Chatham House brifinga, lipanj 2026.
Reforma Bretton Woods institucija: pritisak koji ne jenjava
Jedan od trajnih koherentnih zahtjeva zemalja globalnog Juga jest reforma kvotnog sustava MMF-a i Svjetske banke. Trenutna kvotna struktura odražava ekonomske realnosti iz 1944. i kasnih 1940-ih, a ne 2025. godinu u kojoj Kina, Indija, Brazil i Indonezija zajedno čine gotovo 30% globalnog BDP-a prema paritetu kupovne moći. Kontinuirani neuspjeh reformi — unatoč višegodišnjim pregovorima i American Congress koji blokira redefiniranje kvota — hrani narativ o sistemski nereformabilnim institucijama i legitimizira alternativne financijske arhitekture.
Novosnovana Banka razvoja (ranije Razvojna banka BRICS-a) ima kapital od 100 milijardi dolara, relativno skroman u usporedbi s Svjetskom bankom, ali njen simbolički i normativni značaj daleko nadilazi financijsku veličinu. Ona signalizira da postoji alternativni institucionalni kanal za razvojno financiranje bez uvjetovanosti strukturnim prilagodbama koje su, u globalnom jugoistočnom diskursu, sinonim za ekonomsku dominaciju.
Energetska geopolitika i dedolarizacija
Naftni dogovori koji zaobilaze dolarski platni sustav — počevši od sino-saudijskog sporazuma o plaćanju nafte u juanima iz 2023. — postali su simptom dubljih strukturnih promjena. Indija sada kupuje gotovo 40% uvezene nafte izvan dolara, uglavnom putem bilateralnih rupijsko-rubaljnih ili rupijsko-dirhamskih aranžmana. Ovo nije dramatično ugrožavanje dolarove hegemonije — ali je sustavno erodiranje njezine nekadašnje universalnosti.
Klimatski kontekst dodaje novu dimenziju: mnoge su ekonomije globalnog Juga bogate sunčevim, vjetrovnim i geotermičkim potencijalom, što ih može učiniti ključnim dobavljačima zelene energije u europskom dekarbonizacijskom scenariju. Taj potencijal otvara mogućnost za partnerstva koja bi bila fundamentalno drugačija od starih eksploatativnih odnosa — ali zahtijeva europsku proaktivnost i operacionalizaciju partnerskog okvira Global Gateway koji je trenutno daleko ispod pune primjene.
Što ovo znači za europsku strategiju?
Europa je kasno ušla u ovu igru. Dugo zaokupljena unutarnjom kohezijom, ratom u Ukrajini i energetskom krizom, nije razvila operacionalnu strategiju prema novim mrežama moći globalnog Juga. Diplomatski kapaciteti EU-a prema Africi, Južnoj Aziji i Latinskoj Americi kronično su podfinancirani u usporedbi s kineskim ili indijskim diplomatskim investicijama u tim regijama.
Postoji i normativna dilema: Europa želi promovirati demokratsko upravljanje i vladavinu prava kao uvjete partnerstva, ali su mnogi akteri globalnog Juga intrinzično alergični na uvjetovanost koja se doživljava kao nastavak postkolonijalne tutorske logike. Pronalaženje načina kako artikulirati europske vrijednosti bez reprodukcije paternalizma središnji je intelektualni i diplomatski izazov za europsku vanjsku politiku u nadolazećem desetljeću.
Zaključna napomena
Globalni Jug nije monolit, nije ideološki blok i nije automatski neprijateljan prema Europi. Radi se o skupu aktera koji imaju legitimne zahtjeve za reformom globalnog upravljanja, koji su sve bolje organizirani u artikuliranju tih zahtjeva i koji će svoju lojalnost — u mjeri u kojoj uopće govore o lojalnosti — davati partnerima koji ih tretiraju kao ravnopravne sugovornike. Europa bi mogla biti taj partner — ali vremenski prozor za uspostavljanje takve pozicije ne ostaje otvorenim neograničeno.
