Kada je Međunarodna agencija za obnovljivu energiju (IRENA) objavila godišnji izvještaj u srpnju 2026., jedna cifra privukla je pažnju analitičara: Europa je 2025. investirala ukupno 487 milijardi eura u obnovljive izvore energije, energetsku učinkovitost i prateću infrastrukturu. To je više nego što je kontinent investirao u svu fosilnu energetsku infrastrukturu u posljednjih 20 godina zajedno. Investicijski val nije samo klimatska priča — on fundamentalno restrukturira europsku ekonomiju.

Solarni boom: od nišnog do dominantnog

Najdramatičnija komponenta zelene tranzicije jest kolaps troškova solarne energije. Cijena fotovoltaičnih panela pala je za 92% između 2010. i 2025. — što je brži pad troškova nego što je ikoja energetska tehnologija doživjela u povijesti. Posljedica je da je solarni LCOE (levelized cost of energy — normalizirani trošak po kWh) u najpovoljnijim europskim lokacijama pao ispod 2,5 eurocenta/kWh, jeftinije od svake fosilne alternative.

Europa je 2025. instalirala rekordnih 98 GW novih solarnih kapaciteta — više nego sva ostala energetska postrojenja zajedno. Njemačka, Španjolska, Italija, Nizozemska i Hrvatska prednjače u stopi instalacije po glavi stanovnika. Hrvatska je u 2025. premašila EU prosjek po instaliranoj solarnoj snazi per capita, vođena kombinacijom visokog broja sunčanih sati, povoljnih regulatornih poticaja i rastućeg privatnog interesa.

Offshore vjetar: velika infrastrukturna uloga

Dok solar predvodi po volumenu investicija, offshore vjetroelektrane nose stratešku ulogu kao stabilizator koji može proizvesti energiju i noću i u oblačnim uvjetima. Sjeverno more, Baltik i Atlantski pojas uz Britaniju, Dansku i Norvešku postali su globalno najgušće opremljeni offshore vjetroenergetski prostor na planeti.

Do kraja 2025., instalirani offshore kapaciteti u Europi dostigli su 108 GW — od 12 GW u 2015. Novi projekti u razvoju imaju ukupni planirani kapacitet od 250 GW do 2030. Ovo je infrastrukturni poduhvat razmjera koji uspoređuju s izgradnjom autocestne mreže u poslijeratnoj Europi ili izgradnjom nuklearnih elektrana u 1970-ima.

Adriatsko more, unatoč ograničenim offshore resursima u usporedbi sa sjeverom, privuklo je pažnju investitora. Projekti u razvoju uključuju offshore vjetrofarme između Paga i Zadra te uz crnogorsku i albansku obalu, koji bi trebali biti u funkciji između 2028. i 2031.

„Zelena tranzicija nije samo klimatska politika — ona je najveća industrijsko-ekonomska transformacija Europe od poslijeratne obnove. Tko to ne razumije, ne razumije europsku ekonomiju ovog desetljeća."

— Ana Perić, analitičarka klimatske politike, Jardor

Ekonomska matematika: nova radna mjesta i industrijska politika

Zelena tranzicija nije samo trošak — ona stvara ekonomsku vrijednost. Europska komisija procjenjuje da je sektor obnovljivih izvora energije 2025. zapošljavao 4,8 milijuna ljudi u EU — rast od 1,2 milijuna u odnosu na 2020. Ovi poslovi distribuirani su neravnomjerno: visokoprocesirane komponente poput solarnih panela i vjetroturbinskih generatora dominantno se proizvode u Kini i SAD-u, dok Europa vodi u inženjering, projektni menadžment, instalaciju i održavanje.

Ova industrijska ranjivost prepoznata je kroz European Chips Act i Green Deal Industrial Plan koji pokušavaju repatrirati dio kritične zelene industrije u Europu. Uspjeh ovih politika je djelomičan — Europa je povećala domaću solarnu i baterijsku produkciju, ali Kina i dalje dominira opskrbnim lancima ključnih komponenti.

Energetske zajednice: demokratizacija zelene energije

Jedan od tiišhe revolucionarnih aspekata zelene tranzicije jest pojava energetskih zajednica — kooperativnih modela u kojima lokalni akteri (kućanstva, malih tvrtki, općine) zajednički investiraju u OIE postrojenja i dijele troškove i prihode. EU direktiva o obnovljivim izvorima (RED III) iz 2023. uspostavila je regulatorni okvir za ove subjekte.

Do sredine 2026., u EU je registrirano 7.200 energetskih zajednica koje u ukupnosti zastupaju 1,3 milijuna kućanstava. Hrvatska je donijela Zakon o energetskim zajednicama 2024., a do lipnja 2026. registrirano je 34 takvih zajednica — relativno skroman broj, ali uz ubrzavajuću dinamiku registracija od početka 2026.

Pohrana energije: rješavanje intermitentnosti

Centralni tehnoekonomski izazov solarno-vjetarne tranzicije je intermitentnost — energija se ne proizvodi ravnomjerno, a potražnja nije fleksibilna. Rješenje dolazi kroz masovnu implementaciju baterijskih sustava za pohranu energije (BESS), inovativnu mrežnu infrastrukturu (pametne mreže) i sezonsku pohranu kroz zeleni vodik.

Cijena litij-ionskih baterija, kao i solarnih panela, prolazi kroz dramatičan pad: pad za 83% između 2015. i 2025. Ovo čini pohrana energije na razini mreže ekonomski sve privlačnijom. Europa je 2025. instalirala 42 GWh BESS kapaciteta, dvostruko više nego 2023.

Zeleni vodik: obećavajući ali kompleksan

Zeleni vodik — elektrolizom proizveden iz obnovljive električne energije — dugo se prezentira kao srebrnasti metak za dekarbonizaciju teške industrije i transporta. Stvarnost je kompleksnija. Troškovi zelenog vodika ostaju visoki (4–6 €/kg u 2025. nasupram ciljanim 2 €/kg do 2030.), a izgradnja vodikovog energetskog sustava zahtijeva ogromne infrastrukturne investicije.

Ipak, pilot projekti u luci Hamburg, kemijskim postrojenjima u Rotterdamu i u čeličanama u Španjolskoj pokazuju tehničku izvedivost. Hrvatska ima potencijal kao tranzitna zemlja za vodik produkovan u sjevernoj Africi i transportiran prema središnjoj Europi kroz planiranu H2Med (Mediterranean Hydrogen Corridor) infrastrukturu.

Zaključak: tranzicija koja nema alternativu

Zelena energetska tranzicija u Europi prešla je točku nepovratnosti — ekonomsku, infrastrukturnu i političku. Investicijski val stvara akumuliranu ekonomsku logiku koja čini nastavak transformacije racionalnijim od zaustavljanja. Pitanje više nije hoće li Europa postati energetski neovisna na obnovljivim izvorima, nego koliko brzo i uz kakvu distribucionu pravednost ta tranzicija može biti ostvarena unutar europskih demokratija.