Estonijakizira" je neologizam koji kruži europskim digitalnim politikama. Estonia je referentna točka — zemlja koja je digitalizirala gotovo sve državne usluge i u kojoj je glasovanje na izborima putem interneta postalo normalnost. Hrvatska je, prema DESI indeksu Europske komisije za 2025., na 18. mjestu od 27 država EU-a u digitalnoj javnoj upravi. Prosječno, ali daleko od uzornog.
Što je Hrvatska već postigla
e-Građani platforma, lansirana 2014. i kontinuirano nadograđivana, danas nudi pristup više od 120 javnih usluga — od poreznih prijava i izvadaka iz matičnih knjiga do zdravstvenih kartona i prometnih kazni. Digitalna osobna iskaznica i europska digitalna putovnica uveden su 2024., uklanjajući fizičku posjetu od niza administrativnih procedura.
Digitalni certifikati o cjepivu i COVID potvrde iz 2021. bili su, paradoksalno, ubrzivač digitalizacije — prisilili su velik broj građana koji do tada nisu koristili e-usluge da prvi put interaktiraju s digitalnom javnom administracijom. Taj "prisilni onboarding" ima mjerljiv pozitivni učinak na kasniju stopu korištenja.
Gdje zaostajemo: strukturalni deficit
Unatoč napretku, strukturalni problemi ostaju. Prema izvještaju Ministarstva digitalnog razvoja iz travnja 2026., tek 34% procedura koje su formalno digitalizirane zapravo mogu biti dovršene u potpunosti online — ostatak i dalje zahtijeva barem jedan fizički korak (ovjera, potvrda, preuzimanje dokumenta). Ovo je tzv. "half-digitalization trap" koji opterećuje i korisnika i administraciju, jer zadržava troškove oba kanala.
Interoperabilnost informacijskih sustava između ministarstava i agencija je još uvijek nedovoljna. Građanin koji promijeni adresu mora to prijaviti na 3–5 različitih mjesta, umjesto jednom centralno. Estonski model "once-only principle" — po kojemu država od građanina traži podatke samo jednom — ostaje neimplementiran.
„Hrvatska ne treba iznalaziti kotač — estonski, finski i danski modeli e-uprave su javno dostupni, dokumentirani i primjenjivi. Problem nije znanje, nego politička volja i koordinacija implementacije."
— Tomislav Kranjec, Jardor
Digitalni jaz: tko ostaje iza
Digitalizacija javnih usluga ima distribucijsku dimenziju. Stariji građani, osobe s nižim obrazovanjem i stanovnici ruralnih područja s lošijim internetskim pristupom koriste e-usluge znatno rjeđe. Prema istraživanju Instituta za javne financije iz 2025., 41% osoba starijih od 65 godina u Hrvatskoj nikada nije koristilo nijednu e-uslugu javne uprave.
Ovo stvara paradoks: digitalizacija može sniziti troškove za korisnike koji ju prihvaćaju, ali istovremeno marginalizira one koji to ne mogu. Ukoliko se fizički servisi smanjuju paralelno s digitalnom tranzicijom, dolazi do de facto isključenja dijela populacije iz jednakog pristupa javnim uslugama.
EU fondovi kao šansa i zamka
Hrvatska je kroz Nacionalni plan oporavka i otpornosti osigurala 480 milijuna eura za digitalnu transformaciju javnog sektora. Ovo je povijesna investicija koja nadilazi sve prethodno ulagano u digitalizaciju zajedno. Međutim, dosadašnji obrazac korištenja EU fondova — sporo trošenje, administrativne prepreke i ponavljanje grešaka iz prethodnih programskih razdoblja — ukazuje na sistemska ograničenja apsorpcijskih kapaciteta.
Put naprijed: tri prioriteta
Analitičari Jardora identificiraju tri prioriteta za ubrzanje digitalizacije. Prvo, centralizacija podatkovne infrastrukture kroz uspostavu jedinstvene državne podatkovne platforme koja bi omogućila "once-only" pristup. Drugo, mandatorni program digitalne pismenosti za stariju populaciju uz zadržavanje fizičkih pristupnih točaka kao "digital assistance" centara. Treće, uspostava neovisnog tijela za praćenje napretka digitalizacije s jasnim KPI-jevima i javnom izvještajnošću — jer ono što se ne mjeri, ne napreduje.